VOLJELA BIH DA SAM ZDRAVA ALI NISAM

Kada osoba sa invaliditetom piše tekst vezan uz njezinu populaciju a već odavna zna da su takve osobe na margini društva u kojem žive, ne nije da mi se čini nego je istina. O nama, da o nama se brinu roditelji (bar jedan) dok je živ, kasnije smo prepusteni sami sebi ako smo psihički sposobni, a ako nismo smjeste nas do kraja života u ustanovu gdje su nam osobe koje tamo rade obitelj jer mi za svoju biološku obitelj ne postojimo (biološkoj obitelji smo teret). Postoje dani mobilnosti kako bi se zdravoj populaciji pokazalo da postojimo, da smo dio društva, da bi im se pokazale naše mogućnosti ali gleda nas samo obitelj i pokoji slučajni prolaznik. Među nama ima sportašima sa izvanrednim rezultatima, slikara, pisaca ali ponovno nas mali broj zdravih osoba podržava a većini smo i dalje teret i ne nikada nas većina neće shvatiti da smo isti ili možda kvalitetniji od onih koji nas ne vide a trebali bi jer invalidnost se NADAJ BOŽE MOŽE DOGODITI SVAKOME a mi da mi nismo krivi što smo osobe sa invaliditetom bilo rođenjem ili drugačije.

Uz podlogu malo ja sa falsom, ali nemojte mi zamjeriti ne bavim se niti sam se bavila glazbom ali voli pjevati kada mi je muka. Evo i malo za osobe kojima je lakši engleski jezik When a person with a disability writes a text related to their population and has long known that such people are on the margins of the society they live in, it is not that I think so, but that it is true. About us, that our parents (at least one) take care of us while they are alive, later we are left to our own devices if we are mentally capable, and if we are not, they place us for the rest of our lives in an institution where the people who work there are our family because we do not exist for our biological family (we are a burden to the biological family). There are days of mobility to show the healthy population that we exist, that we are part of society, to show them our capabilities, but only family and the occasional passerby look at us. Among us there are athletes with extraordinary results, painters, writers, but again, a small number of healthy people support us and for the majority we are still a burden and most of us will never understand that we are the same or maybe better quality than those who do not see us and we should because disability CAN HOPE TO GOD CAN HAPPEN TO EVERYONE and we that it is not our fault that we are persons with disabilities, whether by birth or otherwise.